Tema mapiranja

Zaboravljeni otpor – Otpor mobilizacijama u Kruševcu 1999. godine

 

Istraživački tim: 

Alternativni centar za devojke

 

 

Koga zanima lokalna kultura sećanja najbolje će se s njom upoznati tako što će posetiti javne spomenike mesta koje ga zanima. Kruševac baštini bogatu kulturu sećanja, jer je grad koji ima dugu i burnu istoriju. Za njega se vezuju velike istorijske priče i mitovi (poput bitke na Kosovu 1389. godine), nacionalni heroji i vođe (knez Lazar), narativi uglavnom dobro poznati javnosti. Ipak, postoje i neke neispričane priče, događaji o kojima se malo zna ili ćuti, mesta koja se zaobilaze.

 

Ko voli da istražuje i ne zadovoljava se zvaničnim interpretacijama prošlih događaja, gaji kritički duh i odnos prema prošlosti, putovanje kroz kulturu sećanja Kruševca mogao bi da otpočne kod Spomenika mira (1995) na Gazimestanskom trgu (nekada Trg mira). Već same godine tokom kojih je tekla njegova izgradnja (1992-1995), evociraju brojne uspomene na uglavnom negativne događaje: ratove, sankcije, izolaciju i režim zbog čijih  je političkih odluka, zemlja doživela sunovrat od koga se još uvek oporavlja. Spomenik mira je podignut na inicijativu filozofa dr. Pavla Bubanje i Asocijacije za mir, toleranciju i međunarodnu saradnju iz Kruševca kao podsetnik da se valja boriti “da ljudi budu spomenici mira“[1]. Kruševac je od 1986. godine bio nosilac Medalje gradova Vesnika mira i postojale su značajne aktivnost na promociji i zagovaranju mira. Podizanje Spomenika mira nije bila  jedina aktivnost na agendi iz devedesetih godina koja je građane/ke i svet trebalo da uveri u miroljubivu politiku Srbije. U to vreme 1991-1995 trajali su ratovi u Hrvatskoj i BiH i verovatnoća da Srbija u ovim sukobima želi mir je u najmanju ruku, delovala upitno. Zbog toga je propagandna uloga koja je namenjena ovom spomeniku u mnogo čemu bila bezuspešna.

 

 

Spomenik mira je umetničko rešenje kruševačkog arhitekte Svetomira Živića. Prikazuje ljudske ruke koje „drže mir“ odnosno zemljinu kuglu. Napravljen je od granita i prohroma. Izgradnju su finansirali kruševački privrednici, državna preduzeća i Gradska uprava. Tokom bombardovanja 1999. godine Spomenik mira je oštećen kao i u nekoliko vandalskih činova nakon toga. S obzirom da se nalazi nasuprot Donžon kule i crkve Lazarice koji su među najposećenijim odredištima Kruševljana i turista, ovaj usamljeni spomenik posvećen miru koji nije nikad do kraja postignut na ovim prostorima, slabo ko posećuje i pominje.

 

[1] "Spomenik mira" (dokumentarni film), Art klub Kruševac (2014), https://www.youtube.com/watch?v=c3hXut0A0dk

 

 

 

S druge strane, u samom centru grada, na trgu Kosovskih junaka, dominira simbol grada, Spomenik kosovskim junacima. Njegov arhitekta je vajar Đorđe Jovanović. Otkriven je na Vidovdan 1904. godine, u okviru proslave stogodišnjice Prvog srpskog ustanka. Na spomeniku su prikazane sledeće scene: dominantna kompozicija Boška Jugovića i vile je na vrhu, kao i figure narodnog pesnika - guslara i devojke - personifikacije Srbije. U podnožju sa severne, odnosno, južne strane spomenika, inspirisana kosovskim epom, osnovna zamisao autora korespondira sa narativom o vekovnoj borbi srpskog naroda za nacionalnu slobodu.


Na istočnoj i zapadnoj strani, u dva reljefa prikazani su pričešće srpske vojske pred Kosovsku bitku i pogibija sultana Murata. Na severnoj strani spomenika je grb države Nemanjića i 1389 - godina odigravanja bitke na Kosovu. Na zapadnoj - grb cara Dušana i godina otkrivanja spomenika – 1904, dok je na  na istočnoj strani, grb kneza Lazara i posveta "Srpstvo kosovskim junacima", sa lovorovim vencem i palminom grančicom u podnožju, dok je, na južnoj strani, grb Kraljevine Srbije iz 1888. i godina proglašenja Srbije kraljevinom - 1882. Motivi na ogradi od livenog gvožđa oko spomenika predstavljaju stilizovane kosovske božure kao simbol pogibije srpskih ratnika u Kosovskom boju.[1] Način na koji su događaji predstavljaju, uokvirava mit o kosovskom zavetu i Kosovu kao simbolu srpskog identiteta, herojstva, stradanja i uskrsnuća. Reč je o jednom od ključnih političkih mitova koji je široko zastupljen u istorijskim udžbenicima, književnosti, medijim i slično. Ipak, ovaj spomenik je svedok i nekih drugih manje poznatih događaja. To su događaji koji su vezani za otpor ratu u kruševačkom kraju krajem devedesetih. O njima se ne govori na časovima, niti ima zvaničnih obeležavanja. Njih se tek sećaju oni/e koji/e koji su u njima učestvovali/e [2], a deo su antiratnog otpora koji su na ovom mestu 1999. godine predvodile žene kruševačkog kraja.    

 

 

Reč je o protestima koji su se odvijali 1999. godine u toku NATO bombardovanja i rata na Kosovu kao vid otpora mobilizaciji i odlasku u rat. Kako piše Snežana Jakovljević, jedna od učesnica ovih događaja:

 

Protest građana Kruševca u maju 1999, tokom bombardovanja Srbije, može se slobodno reći, udžbenički je primer spontanog građanskog bunta. Protest nije organizovala nijedna politička partija, nikakav pokret, organizacija niti udruženje. Nije bilo organizacionog odbora. Nije bilo ni saopštenja, proglasa, čak ni zahteva u pisanoj formi. Ni mikrofona i ozvučenja. Građani su imali samo strah za život vojnika na Kosovu, razočaranje i bes zbog besmislenosti rata i jedan megafon koji je šetao iz ruke u ruku.[1]

 

Jakovljević takođe navodi da je po nezvaničnim informacijama i pričama koje su kružile, iz kruševačkog kraja na Kosovo otišlo između 6.000 i 10 000 ljudi. Iako su tokom rata na Kosovu roditelji i rođaci mobilisanih vojnika odlazili redovno u Opštinski vojni odsek i Skupštinu opštine pokušavajući da dođu do bilo kakvih podataka o vojnicima na Kosovu, tih informacija nije bilo. Nije ih bilo ni u lokalnim medijima.

 

Protesti su otpočeli 16. maja ispred Komande Vojnog odseka kada se pedesetak ljudi okupilo, tražeći da ih neko od nadležnih primi i razgovara sa njima. Danica Gvozdenović, čiji muž je u tom momentu već bio na Kosovu  priča koliko je razljutilo obećanje tadašnjih čelnika u gradu "da će dati još više rezervista za Kosovo", kao i to što je iz stranih medija saznavala o strahotama na Kosovu - "da se tamo ne ratuje nego beži i skriva od NATO bombi".

 

U redovima pred prodavnicama čula sam od žena da deca pišu roditeljima "spasavajte me, vadite me odavde", a kada je počeo protest, sinovi su pisali sa ratišta "izdržite i spasite nas". Mi smo pozivali čelnike da pošalju apel da se strahotama učini kraj. Nas, žene, primio je general Pavković. Obećao je da će nešto učiniti. Bio je strašno ljut. Ne znam da li je bio ljut na vojnike ili na svoju pratnju. Prema nama je bio korektan. To je bio prvi put da se protiv vrhovne vlasti i Slobodana Miloševića digne glas, i to je odjeknulo.

 

Dolazili su novinari iz Londona, BBC, ali naši nisu. Efekat pobune bio je da je prestalo bombardovanje Kruševca. Policija je bila izuzetno korektna prema ženama, ali je bilo muškaraca koji su dobacivali "šta hoće ove žene" i moja ćerka samo što nije nasrnula na jednog od njih. Ali, dok su naša deca ginula, mladići sa zlatnim lancima kritikovali su žene rečima "zemlja mora da se brani". I deca su ginula. A moj muž, koji je dopratio jedan kovčeg sa Kosova, loše se proveo kod roditelja. Na mitingu sam rekla da nećemo da rađamo decu za ratove nego za život, i to je bila naša poruka.[2]

 

U narednim danima, broj protestanata/kinja se iz dana u dan uvećavao. Teško je proceniti broj onih koji su se okupljali/e, ali po nekim procenama, u danima kada su protesti bili najmasovniji, bilo je više hiljada ljudi.To su pretežno bili ljudi iz okolnih sela kojima je neko od najbližih bio na Kosovu među mobilisanima. Među onima koji/e su protestvovali/le dominantno su bile žene. Na drugoj strani, povećavao se i broj policajaca. Ubrzo su na svim važnijim prilazima gradu postavljene patrole koje su detaljno pregledale prtljag, a ta blokada je trajala danima.

 

Nekoliko dana posle početka protesta u Kruševac je stigla prva grupa vojnika rezervista sa Kosova. Prema pričanju samih vojnika, u to vreme, a priče su se poklapale, broj odbeglih u kompletnoj opremi, u uniformama dakle i sa oružjem, kretao se od 1.000 do 1.500 ljudi. Uskoro su se mnogi od njih priključili demonstrantima/kinjama čiji se broj sada popeo na po nezvaničnoj proceni, oko dve hiljade ljudi. General Pavković je ovim povodom posetio Kruševac kako bi smirio situaciju i uz pozivanje na patriotizam, za neadekvatno odlučivanje i slanje poziva za mobilizaciju okrivio je mesne zajednice. Obećao je da će vojnici pobegli sa Kosova biti demobilisani i uredno razduženi. Na pitanje roditelja da li će biti smatrani dezerterima i kažnjeni, odlučno je rekao da neće. I zaista, vojnici nisu hapšeni i pritvarani, umesto toga– dobili su nove pozive za mobilizaciju![3]

 

Protesti koji su počeli iz straha za najbliže i primarnim zahtevima da  se vojnici vrate sa Kosova i da se napravi smena vojnika na ratištu., vrlo brzo su pokazali da su pitanja mobilizacije i rata tesno povezana sa režimom i sa načinom na koji se sprovodi politika. Zahtevi su ubrzo dobili širu dimenziju: da rat stane, da vlast podnese ostavku, što se izražavalo i kroz povike demonstranata: "Vratite nam decu", "Bando crvena", "Dole režim", "Pošaljite svoju decu, a ne našu".

 

Nakon desetak dana protesti su počeli da zamiru, a bilans rata bio je, prema podacima koji su kasnije objavljeni, 56 poginulih pripadnika Vojske Jugoslavije i MUP-a sa teritorije kruševačke opštine tokom rata na Kosovu i NATO bombardovanja.[4]

 

Kao što je ranije već pomenuto, ovi događaji ne postoje u zvaničnoj istoriji grada, oni opstaju tek u sećanjima učesnika/ca ovih protesta i u naporima ženskih grupa da se to sećanje sačuva. Udruženje žena Peščanik i Mreža žena u crnom, podnosile su u više navrata gradskim vlastima inicijativu za proglašenje 25. maja Danom sećanja na pobunu protiv prisilne mobilizacije u Kruševcu i Rasinskom okrugu. Ovu inicijativu dopunile su  zahtevima da se Trg kosovskih junaka preimenuje u Trg hrabrih majki rasinskog okruga. Nikada nije stigao zvanični odgovor.[5] To se može smatrati delom jednog šireg brisanja prošlosti u Srbiji, kojim se prećutkuje ne samo patnja i stradanje pripadnika/ca drugih etničkih grupa koji/se su se videli kao „nepoželjni“ i uloga države Srbije u tome, već i otpor i glasovi onih koji su se tome na različite načine opirali. Deo tog procesa je i naknadna heroizacija ratova devedesetih kojoj se prilagođava celokupno shvatanje istorije.

 

Ilustracija tog procesa su i naknadne intervencije na spomenicima iz II svetskog rata. Ovakva praksa ima svoje utemeljenje u zakonu, što je dodatna činjenica koja uznemirava.[6] Tako je Spomenik palim borcima iz Drugog svetskog rata u kruševačkom prigradskom naselju Čitluk  dobio “podstanare” - biste vojnika Žujković Prvoslava Žuje koji je poginuo na ratištu u Vukovaru 1991. godine i Petković Ivana Pelea koji je poginuo na Kosovu 1998. godine. Umesto pitanja u čije ime su ovi ratovi vođeni i zašto su ovi ljudi poginuli, njihova smrt se instrumentalizuje za heroizaciju ratova devedesetih koji su bili sve, samo ne herojski. To govori ono o čemu i ovde u našoj lokalnoj sredini, postoji zvanično sećanje, ali još više o onome čega nema, svih onih koji/e su u manjini i/ili marginalizovani/ne, ali i onih koji su se na različite načine opirali ratu i nasilju.   

 

 

[1] Kako je Krusevac od crvenog postao izdajnicki grad, Snežana Jakovljević, Republika 238-239, (2000) http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2000/238-239/238_17.html

[2] Protest majki iz 1999: između zaborava, prećutkivanja i sećanja, Republika 368-369, (2005)   http://www.republika.co.rs/368-369/13.html

[3] Kako je Krusevac od crvenog postao izdajnicki grad, Snežana Jakovljević, Republika 238-239, (2000) http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2000/238-239/238_17.html

[4] Ibid

[5] Pamtimo hrabri otpor žena, Mreža žene protiv nasilja (2015)

zeneprotivnasilja.net/vesti/492-pamtimo-hrabri-otpor-zena Navesti punu referencu

[6] Odluka o podizanju i održavanju spomenika, spomen obeležja i murala na teritoriji grada Kruševca, Sl. list grada Kruševca, br. 4/2010 (2010)

http://demo.paragraf.rs/demo/combined/Old/t/t2010_07/t07_0308.htm

 

[2] O atmosferi iz tog perioda, kao i neke od izjava učesnika/ca mogu se naći u filmu „Albanke su naše sestre“, Milena Popović, Sanja Kljajić, Taulant Osmani, Darko Šper, Vanja Đurić, NDNV, BIRN Kosovo i forum ZFD (2017) https://www.youtube.com/watch?v=QRR4KplfoZc